Prirodno rađanje

[miumiu]

Drage prijateljice i prijatelji !

Prije godinu dana smo vas obavijestili kako radimo na projektu
uvodjenja "mekog radjanja djece" u Hrvatskoj. Odonda je mnogo rada ulozeno u
taj projekt. Djelic toga je izdavanje knjiga "Preporod radjanja" i "Ljubav
ocima znanosti", Dr. Michel Odenta, na tu temu. Buduci da kod nas jos nema
mogucnosti, mnogi parovi su odlazili radjati u Postojnu.
Nize vam saljemo dirljivi opis potresnog iskustva koje je sa
radjanjem svog prvog djeteta imao jedan mladi tantricki par.
Zelimo prosiriti svijesnost o potrebi prirodnog radjanja i stoga
vas molimo da proslijedite ovo pismo svima za koje mislite da bi trebali
biti upoznati sa ovim, a ako osjetite poriv, posaljite Jeleni, Tomislavu i
Liri nekoliko rijeci podrske.


>Date: Wed, 24 Oct 2001 06:48:09 -0700 (PDT)

Evo, javljam Vam se opet nakon sto sam prije pet mjeseci zatrazila savjet
gdje bih mogla imati
prirodan, odnosno normalan porod. Nakon toga je proslo pet napornih mjeseci
potrage. Stvarno Vam puno zahvaljujem na Vasim savjetima od kojih sam i
krenula.
U Koprivnici sam na preporuku Jadranke Pejic nasla jednog relativno dobrog
doktora (dr. Csik Mirko), koji nam je izasao u susret koliko je bio u
mogucnosti. Kod njega sam isla na preglede. Tamo je bolnica "Baby's Friend
Hospital" pa imaju "rooming in" i dijete daju majci na prsa odmah nakon
poroda, ali je sve ostalo standardno bolnicki ­ lezeci polozaj pri radjanju,
amniotomija, epiziotomija, drip, monitoring i sve ostalo sto zeni ometa
porod I samim time izlaze riziku kojeg doktori nisu svjesni. Napravili smo
"Birth plan" i otvoreno razgovarali s dr. Csikom, ali neke stvari
jednostavno nisu mogle biti ostvarene ( sto zbog same prirode bolnice , sto
zbog zatvorenog uma).
Krenuli smo i u potragu na internetu gdje smo nasli svasta (ne biste
vjerovali da u USA postoji udruzenje gradjana protiv dojenja jer je to
incest!), pa tako I nekoliko prekrasnih stranica o porodu kod kuce
(ecomother.com, unassistedchildbirth.com (Laura Shanley)). Nas dvoje inace
tesko podnosimo kompromise, a pogotovo u vaznim stvarima -ljubavi, pa smo na
kraju odlucili da je jedini pravi izlaz da porod bude kod kuce, bez ikakvih
"pomagaca" (babica, doktor), osim jedinog pravog pomagaca koji je u nama,
koji nas je za sada dobro vodio, koji je stvorio plod koji sam nosila bez
ikakve tudje pomoci i zbog toga nema smisla da mi sada uprskamo stvar i
odemo u bolnicu gdje ce odgovornost preuzeti doktori, a ne mi. Time je
otpala bolnica u Postojni, jer s porodom u vodi ili ne ­to je jos uvijek
bolnica, a ne nasa soba u kojoj mozemo biti sami goli i slobodni. Varijantu
u Austriji si nikako nismo mogli priustiti...
Krenuli smo u istrazivanje pravnih propisa o porodu kod kuce I naisli na
hrpu zidova, ruznih rijeci i nerazumijevanja, a nikakvih informacija. Svakim
danom sve cvrsci i sigurniji u nasoj odluci pripremili smo fizicke stvari
(kupili bazen, uredili sobu...), a jos vise nas same za dolazak novoga
zivota. Pet dana sam imala lazne trudove (iako su po ucestalosti bili pravi,
tj. trebala sam krenuti u bolnicu). Tih pet dana beba nas je naucila
strpljivosti, a to je bilo i vrijeme koje smo sasvim posvetili nasoj
ljubavi.
Vecer prije pravih kontrakcija prekrasno smo se spajali (vodili ljubav) i
dozivali nasu bebu (3 dana je "kasnila"). Oko 23 sata poceli su pravi
trudovi I bili su stvarno jaki. Neopisivo je sve to kroz sto smo prosli
Tomislav, beba i ja. Sve je bilo jako i tako iskonski savrseno i tako
nezaboravno. Beba se rodila oko 3 ujutro, prekrasna, savrsena, cista I
ogromna (curica, 4kg, 51cm). Mazili smo se I odmarali do 8 sati ujutro kad
smo zakonski bili primorani nazvati hitnu pomoc da nas odvezu u bolnicu (da
sam tada znala kako ce se sve zavrsiti ne bi me nikakav zakon natjerao na
to!).

U Petrovoj su me docekali kao svjetsko cudo (jedna je medicinska sestra
rekla da nikad nije dozivjela da zena rodi kod kuce, ni da moze hodati
poslije poroda).
Najvise su se cudili kako smo uspjeli izvesti tako kompliciranu
stvar ­Tomislav elektrotehnicar, i ja apsolvent veterine. Bilo je tako
jednostavno sterilizirati skare i znirance i njima podvezati pupkovinu. Dok
je beba (Lira) bila na meni, I dok smo prozivljavali najintenzivnije
trenutke svog zivota, pupkovina je prestala pulsirati I posteljica je sama
lagano ispala van. Zatim smo podvezali pupkovinu i posteljicu spremili kako
bi je kasnije mogli pregledati.
Kako ljudska zloba i glupost nemaju granica, namjerno su zadrzali Liru i
mene u bolnici, a najgore je od svega sto su nas razdvojili. Da sam znala
koliko ce to boljeti uzela bih bebu i pobjegla iz bolnice. To sto sam tada
osjecala ja, a i Lira vjerojetno jos jace, ne moze se opisati rijecima.
Izvukla me je jedino snaga koju mi je davao Tomislav i vjera u Svemir. Liru
su drzali (potpuno zdravu!) na infuziji i antibioticima , mene na
antibioticima (preventivno, nisu mi ni vadilli krv!), nisu mi dali niti da
je dojim, niti da je dotaknem. Bakterioloski nalaz bebe bio je negativan,
meni su rekli pod dg. da su poviseni segmentirani eritrociti, i da je u
pitanju infekcija, a mojoj mami su rekli da su poviseni leukociti I da je to
upala. Na kraju su mi priznali (nakon sto su mi svaki dan dolazili pedijatri
i predbacivali kako sam to mogla priustiti djetetu) da su nas zadrzavali
zbog poroda kod kuce. U bolnici smo bili punih 6 dana (bolje receno godina),
puno smo toga naucili, puno toga odlucili u vezi naseg daljnjeg zivota, tako
da ipak nije sve bilo uzalud. Ne znam da li je to zbog poroda u bolnici ,
ali druge majke koje su bile samnom u sobi i dobile bebu prvi put (nakon
desetak sati), nisu pokazivale nikakve osjecaje I tek su nakon nekoliko dana
pocele maziti bebu ili joj pricati.
Ne znam da li postoji nacin da se prekine taj organizirani kriminal u
bolnicama ( da li majke uopce to zele ili se stvarno zele odmoriti tih par
dana u bolnici daleko od djeteta kojeg su rodile). Ne znam da li ljudi
stvarno ne vide kako se zvjerski ponasaju prema tim malim bicima, kako ih
organizirano odbacuju cim dalje od sebe i svog srca, uce samostalnosti od
prvog dana, a ne daju im da se osamostale s 20 godina.
Ono sto sam vidjela I cula u bolnici kako se postupa s bebama i majkama, i
ono sto sam dozivjela na svom porodu zelim reci svima, ali uvjerila sam se
da nitko ne zeli cuti , jer duboko u sebi znaju istinu ali im civilizacija,
mrznja i sebicnost ne daju da to prihvate.
Ovo pisem vama, iako vas ne poznam (osim preko vasih knjiga), jer ne znam s
kim bi drugim to podijelila.
Sada je nasa beba s nama, dajemo joj ljubavi koliko mozemo i vodjeni njom
pocinjemo zivjeti nov zivot (spremni smo uciti od nje, odreci se svog ega I
osjetiti ono sto bez nje ne bi mogli). Svi nam dijele savjete, preziru nas I
pokusavaju ubiti.
Objasnjavaju sta je djetetu vazno ("odvojeni krevet u drugoj sobi, da se
naspava", "pustiti ga da place da stekne samopouzdanje i ojaca pluca",
"osigurati skolovanje", jedenje zivotinja, hrpa materijalnih stvari i,
naravno, ne previse ljubavi da se ne bi razmazilo.)
Sada zelimo krenuti jos dalje.
U trudnoci, a sada jos vise, osjetila sam beskorisnost i stetnost ove
civilizacije za nas i za Pravi Zivot kojeg zelimo zivjeti. Sve nam je teze
raditi kompromise ­ biti u civilizaciji, a zivjeti Pravi Zivot (Tomislav ide
na posao i svaki nas dan ostavlja same; moramo dijete voditi pedijatru da
nam kaze da je zdravo; sva rodbina nas koci i pokusava vratiti na "pravi
put", da budemo "normalni".
Sve stvari koje su ljudima nametnute da ne bi imali vremena biti sami sa
sobom i svojim srcem).
Razmisljamo o odlasku na neko normalnije, mirnije mjesto, mozda u neku
komunu sa ljudima slicnog stanja svijesti ili u neku zabit neke nerazvijene
drzave gdje civilizacija jos nije uzela toliko maha, gdje ljudi jos uvije
mogu stati i promotriti mjesec, skinuti masku i promotriti sebe. Mozda Vi
znate nesto o tome?
Nadam se da sam se obratila pravoj osobi, da cete Vi koji osjecate Ljubav
naslutiti o cemu zapravo pisem i sto me muci. Nadam se da cete mi ubrzo
odgovoriti i da cemo se jednog dana upoznatu uzivo.

Pozdrav u Ljubavi od
Jelene, Tomislava i (vjerojatno) Lire

[miumiu]

I ova poruka je iz 2001. Al eto informativno...

Pozivamo Vas na predavanje o nuznosti "mekog" pristupa radjanju djece radi
razvijanja punih ljudskih potencijala i novim znanstvenim istrazivanjima
koja podupiru takav pristup. Predavanje ce odrzati psihoterapeut i
seksolog Davor Stancic, cemu ce slijediti iznosenje osobnih iskustava
nekolicine mladih hrvatskih parova koji su rodili svoju djecu takvim
postupkom, u vlastitoj kuci ili u rodilistima koja nude takvu mogucnost u
Postojni i Fellbachu (Austrija).
Termin: nedjelja, 25. 11. u 15 h, Pucko otvoreno uciliste, Vukovarska 64,
Zagreb.
Obavijestite svoje prijatelje i dodjite u sto vecem broju. Na predavanju
cete takodjer moci kupti knjige dr. Odenta, "preporod radjanja" i "Ljubav
ocima znanosti" po 50% nizim cijenama.
Ovom predavanju u nedjelju u 15h prethodi i slijedi vise predavanja na
temu, Prirodni zakoni i savrseno zdravlje, Razvoj visih stanja svijesti -
preduvjet samorealizacije te Savrseno obrazovanje za savrsen zivot.
Nize ukratko iznosimo obrazlozenje nuznosti "mekog" pristupa radjanju
djece.

Prvo sto bi nam se trebalo desiti u zivotu je - da se sjetimo zasto smo
ovdje! Koja je nasa uloga u ovom zivotu!
Mudrosni spisi govore da je dusa prije rodjenja svijesna Istine, svvoje
povezanosti s bozanskim i svoje zivotne misije - uslijed bola rodjenja to
zaboravlja. Istrazivanja pokazuju da u trenutku rodjenja umire velik dio
zivcanih stanica fetusa. Vjerujem da je to neuroloska osnova zaborava o
Cjelini zivota i svoje zivotne uloge. "Mekim" radjanjem djece trebali
bismo od samog pocetka imati integriranije i svijesnije osobe koje nisu
zaboravile - ZASTO SU OVDJE!
Ovaj nacin razmisljanja je poduprt mnostvom znanstvenih istrazivanja koja
su se pojavila zadnjih desetak godina. Prvi sat vremena nakon rodjenja je
kritican i zbivanja tijekom tog vremena mogu nepovratno odrediti dalji
tijek zivota novorodjene osobe, njegove sposobnosti, kvalitete i stavove.
Uplicuci se u tom periodu izmedju majke i novorodjenceta, drustvo (u nasem
slucaju putem medicinskog osoblja) uspostavlja svoju dominaciju nad
jedinkom i potice u njemu agresivnost, strah od promjene, osjecaj
bespomocnosti i besmisla. Istrazivanja pokazuju da su stvaranje
povezanosti izmedju majke i novorodjenceta, pojava majcinskog instinkta
i ljubavi - osnova za oblikovanje svake dalje sposobnosti te jedinke da
tijekom zivota voli u svim znacenjima tog pojma. Uplitanje u proces radjanja
i odvajanje novorodjenceta od majke onemogucava razvijanje majcinskog
instinkta i umanjuje sposobnost jedinke za ljubav. Traumatican proces
radjanja koji se primjenjuje u danasnjim rodilistima stvara osakacene osobe
cije su sanse za Samospoznaju umanjene.
"Meko" radjanje koje se u razlicitoj mjeri pocelo prakticirati u nekim
dijelovima svijeta postuje osnovne fizioloske potrebe rodilje i fetusa,
odnosno novorodjenceta.
Cilj ove akcije je pokrenuti takav proces u Hrvatskoj.
Za vise informacija, znanstvenu podlogu i upute mozete se javiti na:
davor.stancic@zg.tel.hr

Srdacni pozdravi

Davor Stancic
Croatia,
Email <davor>
web: http://www.tantra.hr/

[metanefridija]

bas mi je zao sto su Jelena, Tomislav i Lira morali to proci. meni se uopce ne svidja pristup u nasim bolnicama, epiziotomija se radi i kad ne treba "kako bi se ubrzao porod" , mame muce i po 30-40 sati i onda ih odvedu na carski rez, beba ne bude odmah s mamom... nesto se pokrenulo, postoji mogucnost boravka mame i bebe 24 sata dnevno, vaznost prvog dojenja ubrzo nakon poroda se istice itd., ali jos smo daleko od humanog prostupa.
htjela sam reci da je Jelena vrlo hrabra, i ocito povrijedjena losim iskustvom, jer ne vidi i neke pozitivne strane medicine. jako puno djece je danas zivo i zdravo bas zato sto su mame bile u bolnici za vrijeme poroda. smrtnost majki i djece pri porodu je prije bila puno veca nego danas... vidimo to i po broju stanovnistva, samo se povecava.
ja jesam za pomoc pri porodu, ali i razgovor i humaniji pristup. o austriji sam cula samo sve najbolje, ali navodno je skupo. ne znam kako je u nasoj privatnoj klinici za porode, ali ako imaju dobar pristup dici cu kredit kad budem isla radjati