Konzerviranje hrane zračenjem
Konzerviranje hrane zračenjem
Što je to konzerviranje živežnih namirnica?
Konzerviranje živežnih namirnica tehnološki je postupak kojim se postiže dulja trajnost namirnica i kojim se sprječava njihovo kvarenje. Kvarenje najčešće uzrokuju mikroorganizmi: bakterije unesene u tijelo izazivaju razne bolesti, npr. salmonele izazivaju salmoneloze, od kojih je najteža trbušni tifus; neki bacili izazivaju dizenteriju; razni virusi izazivaju crijevne viroze itd. Da bi konzerviranje bilo uspješno, moraju se uništiti svi mikroorganizmi i njihove spore u namirnicama. Za proces konzerviranja mogu se upotrijebiti samo potpuno zdrave i higijenski ispravne namirnice. Konzerviranje može biti djelomično, vremenski ograničeno, ili može biti trajno, potpuno. Ono je djelomično ako se primijeni postupak kojim se sprječava razmnažanje mikroorganizama, a trajno je ako se konzerviranjem potpuno unište svi mikroorganizmi. Samo trajnim konzerviranjem dobivaju se proizvodi koji imaju neograničen rok trajnosti.
NAČINI KONZERVIRANJA HRANE
Najčešći tehnološki postupci djelomičnog konzerviranja, u kućanstvima i u industriji, jesu: hlađenje, smrzavanje, dehidracija sušenjem ili koncentracijom živežne namirnice u prah, dodavanje kemijskih konzervansa, npr. šećera, kuhinjske soli, octa, dimljenjem.
Trajno konzerviranje obavlja se u industriji, a to je zapravo proces sterilizacije kojim se uništavaju svi mikroorganizmi i spore te fermenti. Za trajno konzerviranje najčešće se primjenjuje visoka temperatura u zatvorenom sustavu, kao što su konzerve. Mogu se koristiti antibiotici, ultrazvuk, zrake iz radioaktivnih izvora zračenja.
ZRAČENJE HRANE "BOMBOM"
Prehrambena industrija traži što bolje tehnološke metode trajnog konzerviranja svojih proizvoda. Metoda koja najviše obećava jest ona u kojoj se koriste ionizirajuće zrake iz radioaktivnih izvora zračenja. U pravilu se za to koristi radioaktivni izotop kobalt 60, čije gama-zrake prodiru kroz sve materije, tako i do onih namirnica koje su zaštićene u nekom zatvorenom sustavu, kao što su limene konzerve ili plastične vrečice. Kobalt 60 je onaj radioaktivni izotop koji se kao izvor uspješno koristi pri liječenju zloćudnih tumora (tzv. "kobaltna bomba"). Kobalt 60 proizvodi se u nuklearnim reaktorima. Iz njega zrače goleme količine gama-zraka. Stoga su prostorije za ozračivanje namirnica izolirane debelim olovnim betonskim zidom. U "kobaltnoj bombi" nalaze se štapići kobalta veličine kemijske olovke, oko njih četiri do šest sati kruže razne živežne namirnice i uništavaju se svi mikroorganizmi u njima.
Ako je ozračivanje pravilno i stručno, nema nikakvih ili skoro nikakvih štetnih posljedica, a u ozračenoj hrani ne može se ni najmanje povećati postojeća minimalna prirodna razina radioaktivnosti. Po istom načelu mogu se trajno uništiti mikroorganizmi i u medicinskoj opremi; to je najmanje štetan način sterilizacije medicinske opreme. Za svaku namirnicu važno je odrediti točnu dozu; pri premalenoj dozi preostaju neki mikroorganizmi i hrana se pokvari, a pri prevelikoj nastaju neki štetni nusprodukti u bjelančevinama, meso dobije smeđu boju, voće i povrće bude premekano. No, u svakom slučaju, i pri izboru najbolje doze gama-zraka bude uništeno 20-60 posto vitamina A, D, E i K, nešto manje vitamina B i aminokiselina u bjelančevinama.
Onog časa kad se prekine zračenje kobaltom 60, prestane bilo kakva radioaktivnost u namirnici, ona nije radioaktivno kontaminirana, posve je neškodljiva, jedino je samo malo manje vrijedna zbog djelomičnog gubitka nekih prehrambenih sastojaka.
Konzerviranje zračenjem sprječava klijanje krumpira, luka, češnjaka, uništava parazite u žitaricama, grahoricama, voću, povrću, mesu i ribi. To su razlozi što je konzerviranje zračenjem osobito pogodno za čuvanje namirnica u sirovom stanju u velikim skladištima, posebno u zemljama u razvoju, gdje su česte pojave gladi, pa tada namirnice iz tih skladišta spašavaju pučanstvo.
Zračenjem se konzerviraju i banane, avokado, datule, jagode, orasi, začini, riža, kakao itd.
U svijetu se ionizirajuće zrake već godinama koriste za konzerviranje sterilizacijom. U nas je pionirsku ulogu takvog tehnološkog postupka još 1985. preuzeo zagrebački Institut "Ruđer Bošković". Laboratoriji za radijacijsku kemiju i dozimetriju Zavoda za tehnologiju, nuklearnu energiju i zaštitu od zračenja tog Instituta posjeduje izvor gama-zraka kobalt 60, najjači u Hrvatskoj, jači od svih "kobaltnih bombi" što se koriste u bolnicama za liječenje zloćudnoh tumora. Po mojim saznanjima, u Hrvatskoj se, za sada, tim tehnološkim postupkom nitko drugi ne bavi. Tu se zračenjem najčešće konzerviraju uvozni začini i tropsko voće, sirovine za juhu u vrećicama. Osim našim, usluge se pružaju i nekim inozemnim tvrtkama.
Prim. dr. Ivica Ružička
Konzerviranje živežnih namirnica tehnološki je postupak kojim se postiže dulja trajnost namirnica i kojim se sprječava njihovo kvarenje. Kvarenje najčešće uzrokuju mikroorganizmi: bakterije unesene u tijelo izazivaju razne bolesti, npr. salmonele izazivaju salmoneloze, od kojih je najteža trbušni tifus; neki bacili izazivaju dizenteriju; razni virusi izazivaju crijevne viroze itd. Da bi konzerviranje bilo uspješno, moraju se uništiti svi mikroorganizmi i njihove spore u namirnicama. Za proces konzerviranja mogu se upotrijebiti samo potpuno zdrave i higijenski ispravne namirnice. Konzerviranje može biti djelomično, vremenski ograničeno, ili može biti trajno, potpuno. Ono je djelomično ako se primijeni postupak kojim se sprječava razmnažanje mikroorganizama, a trajno je ako se konzerviranjem potpuno unište svi mikroorganizmi. Samo trajnim konzerviranjem dobivaju se proizvodi koji imaju neograničen rok trajnosti.
NAČINI KONZERVIRANJA HRANE
Najčešći tehnološki postupci djelomičnog konzerviranja, u kućanstvima i u industriji, jesu: hlađenje, smrzavanje, dehidracija sušenjem ili koncentracijom živežne namirnice u prah, dodavanje kemijskih konzervansa, npr. šećera, kuhinjske soli, octa, dimljenjem.
Trajno konzerviranje obavlja se u industriji, a to je zapravo proces sterilizacije kojim se uništavaju svi mikroorganizmi i spore te fermenti. Za trajno konzerviranje najčešće se primjenjuje visoka temperatura u zatvorenom sustavu, kao što su konzerve. Mogu se koristiti antibiotici, ultrazvuk, zrake iz radioaktivnih izvora zračenja.
ZRAČENJE HRANE "BOMBOM"
Prehrambena industrija traži što bolje tehnološke metode trajnog konzerviranja svojih proizvoda. Metoda koja najviše obećava jest ona u kojoj se koriste ionizirajuće zrake iz radioaktivnih izvora zračenja. U pravilu se za to koristi radioaktivni izotop kobalt 60, čije gama-zrake prodiru kroz sve materije, tako i do onih namirnica koje su zaštićene u nekom zatvorenom sustavu, kao što su limene konzerve ili plastične vrečice. Kobalt 60 je onaj radioaktivni izotop koji se kao izvor uspješno koristi pri liječenju zloćudnih tumora (tzv. "kobaltna bomba"). Kobalt 60 proizvodi se u nuklearnim reaktorima. Iz njega zrače goleme količine gama-zraka. Stoga su prostorije za ozračivanje namirnica izolirane debelim olovnim betonskim zidom. U "kobaltnoj bombi" nalaze se štapići kobalta veličine kemijske olovke, oko njih četiri do šest sati kruže razne živežne namirnice i uništavaju se svi mikroorganizmi u njima.
Ako je ozračivanje pravilno i stručno, nema nikakvih ili skoro nikakvih štetnih posljedica, a u ozračenoj hrani ne može se ni najmanje povećati postojeća minimalna prirodna razina radioaktivnosti. Po istom načelu mogu se trajno uništiti mikroorganizmi i u medicinskoj opremi; to je najmanje štetan način sterilizacije medicinske opreme. Za svaku namirnicu važno je odrediti točnu dozu; pri premalenoj dozi preostaju neki mikroorganizmi i hrana se pokvari, a pri prevelikoj nastaju neki štetni nusprodukti u bjelančevinama, meso dobije smeđu boju, voće i povrće bude premekano. No, u svakom slučaju, i pri izboru najbolje doze gama-zraka bude uništeno 20-60 posto vitamina A, D, E i K, nešto manje vitamina B i aminokiselina u bjelančevinama.
Onog časa kad se prekine zračenje kobaltom 60, prestane bilo kakva radioaktivnost u namirnici, ona nije radioaktivno kontaminirana, posve je neškodljiva, jedino je samo malo manje vrijedna zbog djelomičnog gubitka nekih prehrambenih sastojaka.
Konzerviranje zračenjem sprječava klijanje krumpira, luka, češnjaka, uništava parazite u žitaricama, grahoricama, voću, povrću, mesu i ribi. To su razlozi što je konzerviranje zračenjem osobito pogodno za čuvanje namirnica u sirovom stanju u velikim skladištima, posebno u zemljama u razvoju, gdje su česte pojave gladi, pa tada namirnice iz tih skladišta spašavaju pučanstvo.
Zračenjem se konzerviraju i banane, avokado, datule, jagode, orasi, začini, riža, kakao itd.
U svijetu se ionizirajuće zrake već godinama koriste za konzerviranje sterilizacijom. U nas je pionirsku ulogu takvog tehnološkog postupka još 1985. preuzeo zagrebački Institut "Ruđer Bošković". Laboratoriji za radijacijsku kemiju i dozimetriju Zavoda za tehnologiju, nuklearnu energiju i zaštitu od zračenja tog Instituta posjeduje izvor gama-zraka kobalt 60, najjači u Hrvatskoj, jači od svih "kobaltnih bombi" što se koriste u bolnicama za liječenje zloćudnoh tumora. Po mojim saznanjima, u Hrvatskoj se, za sada, tim tehnološkim postupkom nitko drugi ne bavi. Tu se zračenjem najčešće konzerviraju uvozni začini i tropsko voće, sirovine za juhu u vrećicama. Osim našim, usluge se pružaju i nekim inozemnim tvrtkama.
Prim. dr. Ivica Ružička
Iz pouzdanih izvora znam da se na institutu Ruder Boskovic metoda konzerviranja ozracivanjem koristi masovno!
Naprimjer, Zvijezda majoneza - na njoj pise bez konzervansa, da li ste se ikad zapitali kako je moguce da traje tako dugo bez konzervansa..
Zvijezda je medju prvima zapocela suradnju s Rudjerom..
Nastojim saznat imena svih tvrtka koje koriste uslugu Rudjera, ali nije jednostavno..
Naprimjer, Zvijezda majoneza - na njoj pise bez konzervansa, da li ste se ikad zapitali kako je moguce da traje tako dugo bez konzervansa..
Zvijezda je medju prvima zapocela suradnju s Rudjerom..
Nastojim saznat imena svih tvrtka koje koriste uslugu Rudjera, ali nije jednostavno..
Pitao sam ga koje tvrtke koriste njihove usluge..
Odgovor je bio "sve"
Upravo grade novi centar za ozracivanje hrane veceg kapaciteta..
Kaze da izlaganje zracenju traje oko 10min. i nakon njega nema sanse da je bilo sta prezivjelo..
Sve DNA se prilikom ozracivanja kidaju..
Nakraju ostaje neki mrtvi trop koji nam skupo prodaju kao hranu
Odgovor je bio "sve"
Upravo grade novi centar za ozracivanje hrane veceg kapaciteta..
Kaze da izlaganje zracenju traje oko 10min. i nakon njega nema sanse da je bilo sta prezivjelo..
Sve DNA se prilikom ozracivanja kidaju..
Nakraju ostaje neki mrtvi trop koji nam skupo prodaju kao hranu
O, takva situacija je već došlaPhoenix je napisao/la:strasno. u kakvom mi svijetu zivimo. mos mislit kako ne ostane ozraceno.
jos malo pa ce postati normalno imati rak do 40-te. ko ga ne dobije nije normalan.
Danas su bratu od moje kolegice s posla dijagnosticirali gastritis (sa tendencijom da se razvije u čir na želucu). Dečko ima 23 godine
Zračenje hrane
Svatko tko je morao baciti pljesnivi kruh, ukiseljeno mlijeko ili usmrđeno meso zna što znači utjecaj bakterija na hranu. Isto tako to dobro zna svatko tko se ikada otrovao hranom. Bakterije i ostali mikroorganizmi znače mnogo više od samo pokvarene hrane jer su i značajan rizik za ljudsko zdravlje. Iako je većina slučajeva trovanja hranom blaga, postoji i znatan broj smrtnih slučajeva. Borba protiv propadanja hrane i bolesti izazvanih pokvarenom hranom duga je i raznolika, hranu sušimo, kiselimo, solimo, pasteriziramo, smrzavamo i naravno kuhamo. Još je jedan način suzbijanja mikroorganizama a to je izlaganje hrane zračenju. Prvi patent za zračenje hrane registriran je još 1905. godine kao način konzerviranja hrane, ali sam proces ubija i mikroorganizme koji uzrokuju bolesti pa čini hranu sigurnijom. Iradijacija se u Americi koristi od 1983. godine i počelo se s iradijacijom začina, a od 1971. godine koristi se za sterilizaciju nekih od namirnica koje jedu astronauti. Danas se ta metoda koristi u većini prehrambenih industrija na svijetu. Također, ta se metoda redovito koristi u sterilizaciji medicinskih instrumenata, higijenskih proizvoda, a 2001. godine koristila se u Americi za uništavanje antraxa u poštanskim pošiljkama u aferi bioterorističih napada.
Postoji li opasnost od zračenja hrane u svrhu uništavanja mikroorganizama?
Pri zračenju hrane koriste se gama (?) zrake ili X zrake. Budući da se radi o ionskom zračenju proces nazivamo iradijacijom. Hrana putuje na konvjerima u zaštićenim tunelima gdje je izložena pažljivo proračunatim dozama, ovisno o vrstama mikroorganizama, vrsti i količini proizvoda. Ionizacijsko zračenje ima dovoljno energije da razbije DNK molekule unutar mikroorganizma što sprječava njihovo daljnje razmnožavanje. Ono što nas čini bolesnima su vrlo često nus produkti metabolizma mikroorganizama, tj. ono što nastaje pri njihovu rastu i razmnožavanju, a ne mikroorganizmi sami po sebi. Ako nakon sterilizacije i preživi pokoja bakterija, razine metaboličkih nus produkata nisu dovoljno visoke da bi ugrozile naše zdravlje.
Proces iradijacije hrane ne čini hranu radioaktivnom. Najlakši način da zamislimo taj proces jest da ga usporedimo s izlaganjem npr. naše ruke običnoj žarulji. Kada je žarulja ugašena ne emitira se ništa i mi ne osjećamo ništa na ruci. Kada se žarulja upali osjećamo toplinu ovisno o tome koliko je jaka žarulja i koliko je udaljena od naše ruke. Izlaganje hrane i radijacijskom zračenju utječe na mikroorganizme koji žive u njoj ali razbija atome unutar hrane. To znači da se stvaraju subatomske čestice ili čestice manje od atoma, koje bi nastavile emitirati radioaktivnu energiju nakon što se proces iradijacije prekine. Dakle, iradijacija hrane ne čini hranu radioaktivnom kao što ni izlaganje ljudi X-zrakama u svrhu dijagnostike ne čini ljude radioaktivnima.
Ipak iradijacija može promijeniti neke sastojke hrane kao što su enzimi ili vitamini, ili elementi koji su odgovorni za okus hrane. Zato ta pojava određuje vrste hrane koje se mogu tretirati iradijacijom te jačinu zraka. Npr. namirnice s velikom količinom vode nisu pogodne za iradijaciju jer zahtijevaju visoku razinu zraka koje bi onda nepovoljno utjecale na boju ili okus.
Iradijacija vrlo dobro uništava mikroorganizme koji uzrokuju zdravstvene poremećaje kao što su Escherchia coli tip 0157:H, Salmonella, Campylobacter, Listeria, ili Shigella. Bez obzira na to, neki ljudi su zabrinuti zbog mogućnost promjena nekih od supstancija u hrani i mogućnosti nastajanja malih količina inače opasnih spojeva kao što su benzopiren ili formaldehid. Treba istaknuti da su koncentracije takvih tvari iznimno niske i da ne nastaju kod iradijacije svih namirnica, a ispitivanja i na životinjama i na ljudima pokazala su da ne postoji negativan učinak na zdravlje. Osim toga postoji i bojazan da se pri procesu gube neka nutritivna svojstva namirnica, ali taj gubitak je vrlo mali i jednak onom u drugim procesima kao što su sterilizacija ili pasterizacija. Obje pojave još predstavljaju mnogo manji rizik nego rizik od trovanja hranom ako se ona nikako ne tretira.
Prema novim zakonima sva hrana tretirana na spomenuti način mora biti označena međunarodnim «radura» znakom i tekstualnim opisom «tretirano radijacijom ili tretirano iradijacijom» osim začina kada oni čine samo manji dio proizvoda. Mnogi proizvođači upućuju na manju uporabu spomenute tehnologije jer potrošači ne prihvaćaju takve proizvode. Danas znamo da su hrana i voda za piće percipirani u javnosti kao najveći mogući rizici za ljudsko zdravlje iako industrijski prerađena hrana podliježe strogim zahtjevima sanitarne ispravnosti. Češće se prihvaćaju tradicionalni načini konzerviranja i prerade, iako i oni podjednako djeluju na proizvod i to uglavnom zbog neznanja i nepravilnog tumačenja podataka nestručnih organizacija.
http://www.mojdoktor.hr/
Svatko tko je morao baciti pljesnivi kruh, ukiseljeno mlijeko ili usmrđeno meso zna što znači utjecaj bakterija na hranu. Isto tako to dobro zna svatko tko se ikada otrovao hranom. Bakterije i ostali mikroorganizmi znače mnogo više od samo pokvarene hrane jer su i značajan rizik za ljudsko zdravlje. Iako je većina slučajeva trovanja hranom blaga, postoji i znatan broj smrtnih slučajeva. Borba protiv propadanja hrane i bolesti izazvanih pokvarenom hranom duga je i raznolika, hranu sušimo, kiselimo, solimo, pasteriziramo, smrzavamo i naravno kuhamo. Još je jedan način suzbijanja mikroorganizama a to je izlaganje hrane zračenju. Prvi patent za zračenje hrane registriran je još 1905. godine kao način konzerviranja hrane, ali sam proces ubija i mikroorganizme koji uzrokuju bolesti pa čini hranu sigurnijom. Iradijacija se u Americi koristi od 1983. godine i počelo se s iradijacijom začina, a od 1971. godine koristi se za sterilizaciju nekih od namirnica koje jedu astronauti. Danas se ta metoda koristi u većini prehrambenih industrija na svijetu. Također, ta se metoda redovito koristi u sterilizaciji medicinskih instrumenata, higijenskih proizvoda, a 2001. godine koristila se u Americi za uništavanje antraxa u poštanskim pošiljkama u aferi bioterorističih napada.
Postoji li opasnost od zračenja hrane u svrhu uništavanja mikroorganizama?
Pri zračenju hrane koriste se gama (?) zrake ili X zrake. Budući da se radi o ionskom zračenju proces nazivamo iradijacijom. Hrana putuje na konvjerima u zaštićenim tunelima gdje je izložena pažljivo proračunatim dozama, ovisno o vrstama mikroorganizama, vrsti i količini proizvoda. Ionizacijsko zračenje ima dovoljno energije da razbije DNK molekule unutar mikroorganizma što sprječava njihovo daljnje razmnožavanje. Ono što nas čini bolesnima su vrlo često nus produkti metabolizma mikroorganizama, tj. ono što nastaje pri njihovu rastu i razmnožavanju, a ne mikroorganizmi sami po sebi. Ako nakon sterilizacije i preživi pokoja bakterija, razine metaboličkih nus produkata nisu dovoljno visoke da bi ugrozile naše zdravlje.
Proces iradijacije hrane ne čini hranu radioaktivnom. Najlakši način da zamislimo taj proces jest da ga usporedimo s izlaganjem npr. naše ruke običnoj žarulji. Kada je žarulja ugašena ne emitira se ništa i mi ne osjećamo ništa na ruci. Kada se žarulja upali osjećamo toplinu ovisno o tome koliko je jaka žarulja i koliko je udaljena od naše ruke. Izlaganje hrane i radijacijskom zračenju utječe na mikroorganizme koji žive u njoj ali razbija atome unutar hrane. To znači da se stvaraju subatomske čestice ili čestice manje od atoma, koje bi nastavile emitirati radioaktivnu energiju nakon što se proces iradijacije prekine. Dakle, iradijacija hrane ne čini hranu radioaktivnom kao što ni izlaganje ljudi X-zrakama u svrhu dijagnostike ne čini ljude radioaktivnima.
Ipak iradijacija može promijeniti neke sastojke hrane kao što su enzimi ili vitamini, ili elementi koji su odgovorni za okus hrane. Zato ta pojava određuje vrste hrane koje se mogu tretirati iradijacijom te jačinu zraka. Npr. namirnice s velikom količinom vode nisu pogodne za iradijaciju jer zahtijevaju visoku razinu zraka koje bi onda nepovoljno utjecale na boju ili okus.
Iradijacija vrlo dobro uništava mikroorganizme koji uzrokuju zdravstvene poremećaje kao što su Escherchia coli tip 0157:H, Salmonella, Campylobacter, Listeria, ili Shigella. Bez obzira na to, neki ljudi su zabrinuti zbog mogućnost promjena nekih od supstancija u hrani i mogućnosti nastajanja malih količina inače opasnih spojeva kao što su benzopiren ili formaldehid. Treba istaknuti da su koncentracije takvih tvari iznimno niske i da ne nastaju kod iradijacije svih namirnica, a ispitivanja i na životinjama i na ljudima pokazala su da ne postoji negativan učinak na zdravlje. Osim toga postoji i bojazan da se pri procesu gube neka nutritivna svojstva namirnica, ali taj gubitak je vrlo mali i jednak onom u drugim procesima kao što su sterilizacija ili pasterizacija. Obje pojave još predstavljaju mnogo manji rizik nego rizik od trovanja hranom ako se ona nikako ne tretira.
Prema novim zakonima sva hrana tretirana na spomenuti način mora biti označena međunarodnim «radura» znakom i tekstualnim opisom «tretirano radijacijom ili tretirano iradijacijom» osim začina kada oni čine samo manji dio proizvoda. Mnogi proizvođači upućuju na manju uporabu spomenute tehnologije jer potrošači ne prihvaćaju takve proizvode. Danas znamo da su hrana i voda za piće percipirani u javnosti kao najveći mogući rizici za ljudsko zdravlje iako industrijski prerađena hrana podliježe strogim zahtjevima sanitarne ispravnosti. Češće se prihvaćaju tradicionalni načini konzerviranja i prerade, iako i oni podjednako djeluju na proizvod i to uglavnom zbog neznanja i nepravilnog tumačenja podataka nestručnih organizacija.
http://www.mojdoktor.hr/
KONZERVIRANJE ŽIVOTNIH NAMIRNICA BILJNOG PORJEKLA
Tokom čuvanja životnih namirnica biljnog porekla dolazi do promena njihovih osobina, koje su uslovljene njihovim sastavom i uticajem faktora sredine. U grupu lako kvarljivih namirnica biljnog porekla spadaju uglavnom one koje se odlikuju visokim sadržajem vode (voće i povrće), zbog čega se mogu čuvati svega nekoliko dana . Glavni uzrok kvarenja navedenih namirnica jesu mikroorganizmi tj. bakterije i gljivice. Za rast i razvoj navedeni mikroorganizmi koriste hranljive materije koje se nalaze u životnim namirnicama . Mikrobiološka razgradnja namirnica bogatih ugljenim-hidratima dovodi do stvaranja različitih proizvoda zavisno od tipa fermentacije, koji obicno nisu štetni po zdravlje, dok je razgradnja namirnica bogatih proteinima pracena pojavom po zdravlje ljudi štetnih supstanci.
Usled spontanih procesa i neželjene mikrobiološke aktivnosti opadaju kvalitet i biološka vrednost namirnica, te se kao posledica kvarenja menja:
• sadržaj hranljivih satojaka
• sastav hranljivih sastojaka
• boja
• miris
• okus
• konzistencija
Zbog navedenih promena životne namirnice postaju neupotrebljive. Za očuvanje izvorne kakvoce nekog prehrambenog proizvoda, tj. za sprečavanje njegovog kvarenja i degradacije, primenjuje se postupak - konzerviranja-. U praksi se različite metode konzerviranja:
Sterilizacija ili radijacija – je tehnološki postupak pri kojem se u odredenim uslovima prehrambeni proizvod zagreva na temeraturi od oko 120 °C, i tom prilikom potpuno se uništavaju svi mikroorganizmi a proizvod postaje sterilan. Na taj način postiže se trajna stabilnost i sprecava kvarenje proizvoda na duže vreme.
Pasterizacija – primenom ovog tehnološkog postupka u odredenim uslovima prehrambeni proizvod se zagreva na temperature od oko 70 °C, i tom prilikom se delovanje mikroorganizama zaustavlja, cime se postiže privremena stabilnost proizvoda i sprečava kvarenje za izvesno vreme.
Hladenje i zamrzavanje – usporava ili zaustavlja aktivnost mikroorganizama primenom niskih temperatura. Ovakav efekat se postiže na temperaturi od – 30°C ili nižoj. Zamrzavanje je jedan od načina konzerviranja koji najčešće primenjujemo. Tačno se zna koliko vremena odredena vrsta hrane može da opstane u zamrzivaču, kao i koliko procenata ona gubi na biološkoj vrednosti. Zbog toga je proces odmrzavanja veoma važan. Ono mora da bude postepeno. Nikada hrana koja se vadi iz zamrzivača ne treba da se stavi u mikrotalasnu pećnicu, u posudu sa vrelom vodom, na šporet, ili u rernu, vec je iz zamrzivača treba staviti u frižider, a iz frižidera na sobnu temeperaturu. Na taj način se postiže da najveći deo onoga što ta namrinica sadrži - i zadrži. Kad je reč o povrću i voću, prilikom odmrzavanja, vitamini rastvorljivi u vodi ce preći u tečnost nastalu odmrzavanjem, koju obično odstranjujemo. Plod tako gubi na biološkoj vrednosti.
Kemijske metode konzerviranja – zasnivaju se na korišćenju odredenih jedinjenja koja deluju baktericidno, bakteriostatski ili fungistatski na uzročnike kvarenja namirnica. Najcešće se to postiže dodatkom povećane koncentracije šećera za voćne prerađevine(džem, pekmez, marmelada, kompot) odnosno soli i kiselina za povrce( kisele i marinirane prerađevine), te biološko konzerviranje. Supstancije koje se najčešće koriste navedene su u tekstu objavljenom pod nazivom : "ADITIVI".
Sušenje – je najstarija metoda konzerviranja hrane. Osnova ove metode je uklanjanje vode iz namirnice čime se smanjuje ili zaustavlja aktivnost mikroorganizama. Moderne brze metode sušenja, kao sušenje pod smanjenim pritiskom, sprej sušenje i sušenje smrzavanjem (liofilizacija), obezbeduju takav kvalitet i sastav sušenih namirnica, da se one nakon rehidracije skoro ne razlikuju od svežih.
Tokom čuvanja životnih namirnica biljnog porekla dolazi do promena njihovih osobina, koje su uslovljene njihovim sastavom i uticajem faktora sredine. U grupu lako kvarljivih namirnica biljnog porekla spadaju uglavnom one koje se odlikuju visokim sadržajem vode (voće i povrće), zbog čega se mogu čuvati svega nekoliko dana . Glavni uzrok kvarenja navedenih namirnica jesu mikroorganizmi tj. bakterije i gljivice. Za rast i razvoj navedeni mikroorganizmi koriste hranljive materije koje se nalaze u životnim namirnicama . Mikrobiološka razgradnja namirnica bogatih ugljenim-hidratima dovodi do stvaranja različitih proizvoda zavisno od tipa fermentacije, koji obicno nisu štetni po zdravlje, dok je razgradnja namirnica bogatih proteinima pracena pojavom po zdravlje ljudi štetnih supstanci.
Usled spontanih procesa i neželjene mikrobiološke aktivnosti opadaju kvalitet i biološka vrednost namirnica, te se kao posledica kvarenja menja:
• sadržaj hranljivih satojaka
• sastav hranljivih sastojaka
• boja
• miris
• okus
• konzistencija
Zbog navedenih promena životne namirnice postaju neupotrebljive. Za očuvanje izvorne kakvoce nekog prehrambenog proizvoda, tj. za sprečavanje njegovog kvarenja i degradacije, primenjuje se postupak - konzerviranja-. U praksi se različite metode konzerviranja:
Sterilizacija ili radijacija – je tehnološki postupak pri kojem se u odredenim uslovima prehrambeni proizvod zagreva na temeraturi od oko 120 °C, i tom prilikom potpuno se uništavaju svi mikroorganizmi a proizvod postaje sterilan. Na taj način postiže se trajna stabilnost i sprecava kvarenje proizvoda na duže vreme.
Pasterizacija – primenom ovog tehnološkog postupka u odredenim uslovima prehrambeni proizvod se zagreva na temperature od oko 70 °C, i tom prilikom se delovanje mikroorganizama zaustavlja, cime se postiže privremena stabilnost proizvoda i sprečava kvarenje za izvesno vreme.
Hladenje i zamrzavanje – usporava ili zaustavlja aktivnost mikroorganizama primenom niskih temperatura. Ovakav efekat se postiže na temperaturi od – 30°C ili nižoj. Zamrzavanje je jedan od načina konzerviranja koji najčešće primenjujemo. Tačno se zna koliko vremena odredena vrsta hrane može da opstane u zamrzivaču, kao i koliko procenata ona gubi na biološkoj vrednosti. Zbog toga je proces odmrzavanja veoma važan. Ono mora da bude postepeno. Nikada hrana koja se vadi iz zamrzivača ne treba da se stavi u mikrotalasnu pećnicu, u posudu sa vrelom vodom, na šporet, ili u rernu, vec je iz zamrzivača treba staviti u frižider, a iz frižidera na sobnu temeperaturu. Na taj način se postiže da najveći deo onoga što ta namrinica sadrži - i zadrži. Kad je reč o povrću i voću, prilikom odmrzavanja, vitamini rastvorljivi u vodi ce preći u tečnost nastalu odmrzavanjem, koju obično odstranjujemo. Plod tako gubi na biološkoj vrednosti.
Kemijske metode konzerviranja – zasnivaju se na korišćenju odredenih jedinjenja koja deluju baktericidno, bakteriostatski ili fungistatski na uzročnike kvarenja namirnica. Najcešće se to postiže dodatkom povećane koncentracije šećera za voćne prerađevine(džem, pekmez, marmelada, kompot) odnosno soli i kiselina za povrce( kisele i marinirane prerađevine), te biološko konzerviranje. Supstancije koje se najčešće koriste navedene su u tekstu objavljenom pod nazivom : "ADITIVI".
Sušenje – je najstarija metoda konzerviranja hrane. Osnova ove metode je uklanjanje vode iz namirnice čime se smanjuje ili zaustavlja aktivnost mikroorganizama. Moderne brze metode sušenja, kao sušenje pod smanjenim pritiskom, sprej sušenje i sušenje smrzavanjem (liofilizacija), obezbeduju takav kvalitet i sastav sušenih namirnica, da se one nakon rehidracije skoro ne razlikuju od svežih.
ej ogi, molim te ,mozes li ga pitati da ti da neku listu korisnika njihovih usluga? sve je poprilicno neodredeno koliko god izgledalo odredenoogi je napisao/la:Pitao sam ga koje tvrtke koriste njihove usluge..
Odgovor je bio "sve"
Upravo grade novi centar za ozracivanje hrane veceg kapaciteta..
Kaze da izlaganje zracenju traje oko 10min. i nakon njega nema sanse da je bilo sta prezivjelo..
Sve DNA se prilikom ozracivanja kidaju..
Nakraju ostaje neki mrtvi trop koji nam skupo prodaju kao hranu