Mušmula (lat. Mespilus germanica) je veliki listopadni grm ili malo stablo. Iako prevedeni latinski naziv znači njemačka mušmula, potječe iz jugozapadne Azija i jugoistočne Europe, a u Njemačku su je donijeli Rimljani.
Zahtjeva topla ljeta i blage zime. Staništa su joj suha i sunčana mjesta. Pod idealnim uvjetima, ova biljka naraste do 8 m visine. Ima jako kratak životni vijek, živi 30-50 godina. Listovi su joj tamno zeleni i eliptični, 8-15 cm dugi i 3-4 cm široki. S donje strane su jako dlakavi. Jako su lijepe crvene boje u jesen, prije nego što opadnu.
Cvijetovi narastu u kasno proljeće, od svibnja do lipnja. Bijele su boje, dvospolni su i oprašuju ih pčele. Imaju velike prašnike.
Okrugli i kruškoliki plod, u kojem je 5 krupnih, stelarnih sjemenki, ima čašku na vrhu i boja mu je žutozelena do tamnosmeđa. U svježem stanju mušmula nije jestiva, jer je njeno tada meso ploda pretrpko i prekiselo za jesti. Tek kada plod odstoji i macerira, čime poraste razina šećera može se jesti kao mekana, ukusna kašasta poslastica.
Mušmula se već oko tri tisuće godina uzgaja u regiji Kaspijskog jezera (sjeverni Iran). Uvedena je u Grčku oko 700. godine prije Krista, a u Rim oko 200. godine prije Krista. To je bilo važno voće tijekom rimskih i srednjovjekovnih vremena. Do 17. i 18. stoljeća, zamijenjenjena je uzgojem drugih vrsta voća, pa se tako danas rijetko uzgaja.
Nemojte pretjerivati s konzumiranjem mušmula, iako njihova kašasta slatkoća zna zavarati. U većoj količini teže su probavljive i mogu dovesti do dijareje. Razaberite i nemojte jesti plodove koje je zahvatila plijesan. Držanjem u hladnjaku biće duže u jestivom stanju, ali pazite kod predugog stajanja mogu uhvatiti plijesan.
U mojima ih nije bilo, a otvarao sam ih jer sam davao i dvogodišnjoj kćeri. One svoje sam samo trpao u usta i ispljunuo koštice, probaj tako. Vjerojatno crvi ne utjeću na okus.