Pjesma nad pjesmama - uzajamna ljubav raste
Zaručnik traži zaručnicu
Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu.
Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama.
Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome.
Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi.
Okrijepite me kolačima, osvježite jabukama, jer sam bolna od ljubavi.
Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me grli.
Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!
Glas dragoga moga! Evo ga, dolazi, prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
Dragi je moj kao srna, on je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
Dragi moj podiže glas i govori mi: "Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i nestala.
Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja i dođi.
Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.
Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu.
Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima.
Prije nego dan izdahne i sjene se spuste, vrati se, dragi moj: budi lagan kao srna, kao lane na gori Beteru.
Zaručnica traži zaručnika
Po ležaju svome, u noćima, tražila sam onoga koga ljubi duša moja, tražila sam ga, ali ga nisam našla.
Ustat ću dakle i optrčati grad, po ulicama i trgovima tražit ću onoga koga ljubi duša moja: tražila sam ga, ali ga nisam našla.
Sretoše me čuvari koji grad obilaze: "Vidjeste li onoga koga ljubi duša moja?
Tek što pođoh od njih, nađoh onoga koga ljubi duša moja. Uhvatila sam ga i neću ga pustiti, dok ga ne uvedem u kuću majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje.
Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!
Što se to diže iz pustinje kao stup dima iz kada smirne i tamjana i svih prašaka mirodijskih?
Gle, to je nosiljka Salomonova, oko nje šezdeset kršnih momaka između najkršnijih u Izraelu.
Svi su vični mačevima, za rat su izvježbani, svakome je sablja o boku zbog opasnosti noćnih.
Sebi je prijestolje načinio kralj Salomon od drveta libanskoga.
Stupove je napravio od srebra, naslon od zlata, sjedište od grimiza, unutra je sve ukrašeno ljubavlju kćeri jeruzalemskih.
Izađite, kćeri sionske, i vidite kralja Salomona pod dijademom kojim ga mati ovjenčala na dan svadbe njegove, na dan radosti njegova srca.