Pridružen/a: 11. 09. 2007. Postovi: 12940 Lokacija: Zagreb
Postano: 3.8.2017. čet. 14:00 Naslov: Bog nas sasvim osobno ljubi
Tko od vas želi postati dobar?!
Don Ivan
Sretan sam što mogu svima svjedočiti „uskrsnuće“ svog života. Kad govorimo o živom Isusu, Isusu kojeg možemo dotaknuti rukama, Isusu koji mijenja naše živote, naša srca, često nam se čini vrlo dalekim, u oblacima, ali ja vam mogu posvjedočiti da sam sve to i osobno iskusio i vidio u životima mnogih mladih. Dugo sam živio, oko deset godina, kao rob droge, samoće, odbačenosti, uronjen u zlo. Marihuanu sam počeo pušiti kad mi je bilo samo 15 godina. To je bila pobuna protiv svih i svakoga: od glazbe koju sam slušao i koja me vukla k pogrešnoj slobodi, preko prvih “jointa”, do heroina i igle! Nakon srednje škole i neuspjela studija u Varaždinu otišao sam u Njemačku bez određena cilja. U Frankfurtu sam radio kao zidar, ali sam bio vrlo nezadovoljan: želio sam više, želio sam biti netko, imati mnogo novca. Tad sam počeo preprodavati heroin i džepovi su mi bili prepuni novca. Živio sam na visokoj nozi, imao sam sve: automobile, djevojke, zabavu – klasičan američki san. No heroin me sve više obuzimao i gurao sve niže k ponoru. Za novac sam radio svašta: krao, lagao, varao. Zadnju sam godinu u Njemačkoj doslovce proživio na ulici, spavao na željezničkim kolodvorima, bježao od policije koja me već tada tražila. Bio sam gladan i ulazio bih u trgovine i uzimao kruha i salame koje bi tad jeo u bijegu. Možete zamisliti kako sam izgledao kad me na blagajnama više nisu ni zaustavljali. Već u 25. godini bio sam umoran od života i želio sam samo umrijeti. Godine 1994. pobjegao sam iz Njemačke i vratio se u Hrvatsku gdje su me moji roditelji takva vidjeli. Moja su mi braća odmah pomogla da uđem u Zajednicu, najprije u Ugljane pokraj Sinja i poslije u Međugorje.
Htio sam se samo malo odmoriti od prevelika umora te sam ušao imajući na umu sve svoje projekte koje ću ostvariti kad iziđem. Nikad neću zaboraviti prvi susret s Majkom Elvirom. Bio sam tri mjeseca u Zajednici, u Međugorju. Razgovarala je s nama u kapeli i pitala nas: ”Tko od vas želi postati dobar!” Svi su oko mene, radosna lica i očiju, podignuli ruke, a ja sam bio tužan, ljut. U glavi su mi se vrtjeli samo moji projekti koji se nisu ni u čemu podudarali s onim “želim li postati dobar”. Te noći nisam mogao zaspati. Sjećam se da sam krišom plakao u kupaonici, a ujutro sam na Krunici shvatio da i ja želim postati dobar.
Duh Gospodnji je dotaknuo moje srce zahvaljujući tim jednostavnim riječima Majke Elvire. U početku Zajednice duboko sam patio zbog svojeg ponosa jer nikako nisam mogao prihvatiti da sam gubitnik. Jedne večeri, u bratovštini u Ugljanama, pošto sam ispričao mnogo laži o svojem prošlom životu da bih se dojmio drukčijim nego sam bio, spoznao sam koliko je zlo, nakon toliko godina drogiranja, ušlo u moju krv. U tim trenutcima nisam više znao kad lažem, a kad govorim istinu. Tad sam se prvi put u životu, s puno muke, ponizio i zatražio od braće oprost. Nakon toga sam osjetio veliku radost što sam se oslobodio zla. Drugi me nisu osudili, naprotiv, još su me više zavoljeli. Osjetio sam potrebu za tim trenutcima ozdravljanja i oslobađanja te sam se počeo dizati noću i moliti. Molio sam Isusa da mi podari snagu da pobijedim svoje strahove, pogotovo da me ohrabri da s drugima podijelim svoje slabosti, svoja duhovna raspoloženja i osjećaje. Euharistijska istina utkala je put u meni s dubokom željom da budem drukčiji, da budem Isusov prijatelj.
Danas sam otkrio veličinu i ljepotu dara iskrena, istinita, lijepa i čista prijateljstva. Borio sam se da prihvatim braću onakvima kakva jesu, s njihovim manama, da ih prihvatim u miru i oprostim im. Mnogo sam godina proveo u bratovštini u Livornu, u Toscani. Ondje sam u čestim susretima s Isusom sve dublje spoznavao sama sebe. Tamo sam i duboko patio: moja braća, rođaci i prijatelji bili su u ratu i osjećao sam se krivim zbog svega što sam učinio svojoj obitelji i svih patnja koje sam im nanio, jer sam ja u Zajednici, a oni na ratištu. Tada je oboljela i moja majka i molila me da se vratim kući. Za mene je to bila teška odluka jer sam znao što proživljava moja majka, ali sam znao i da bi bilo kobno za mene izići iz Zajednice: to bi bilo prerano i prevelik teret za sve njih. Molio sam noćima, molio sam Gospodina da moja majka shvati kako ne pripadam samo njoj nego i momcima s kojima živim.
Gospodin je učinio čudo: moja je majka razumjela i cijela je moja obitelj sretna mojim izborom. Nakon četiri godine Zajednice došao je trenutak kad sam trebao odlučiti što dalje sa svojim životom. Sve sam jače ljubio Boga, život, Zajednicu, momke s kojima sam dijelio svoje dane. U početku sam mislio kako ću studirati psihologiju, ali kako sam se približavao studiju, tako sam se sve više bojao. Morao sam ići do temelja, do same srži života. Tad sam odlučio studirati teologiju i svi su moji strahovi nestali. Neprekidno sam zahvaljivao Zajednici i Bogu za svaki put kad mi je došao u susret, kad me oteo od smrti i uskrsnuo me, jer me očistio, obukao i dao mi slavljeničko odijelo. Poziv je s vremenom postajao sve jasniji kako sam napredovao na studiju: želio sam postati svećenik! Želio sam podariti svoj život Gospodinu, služiti Crkvi i Zajednici Cenacolo, pomoći mladima. I tako sam 17. srpnja 2004. zaređen za svećenika.
Zadnja promjena: ogi; 20.7.2018. pet. 15:52; ukupno mijenjano 2 put/a.
Pridružen/a: 11. 09. 2007. Postovi: 12940 Lokacija: Zagreb
Postano: 10.9.2018. pon. 10:33 Naslov:
Iz dnevnika sv. Faustine Kowalske
“Kćeri moja, sva tvoja bijeda izgorila je kao slama u vatri moje ljubavi, koja je bačena u neopisivi žar."
"Jedne prigode pozvala me je sebi jedna od starijih Majki i sasu na mene grmljavinu iz vedra neba, tako da nisam znala o čemu se radi. Uskoro bilo mi je ipak jasnu da je to bilo zato jer od mene nije uopće ovisilo.
Ona mi reče: Izbijte si iz glave, sestro, da bi se Isus tako povjerljivo susretao sa Vama, s jednom tako bijednom i tako nesavršenom. Isus susreće samo svete duše, upamti to. Ja potvrdih da je potpuno u pravu da sam bijedna, ali usprkos tomu pouzdajem se u Božje milosrđe."
"Jednog dana toliko me je bila naljutila i ponižavala jedna od Majki da sam mislila da to neću moći podnijeti. Ona mi reče: Ti iznimko, histerična ženo, vidjelice, izlazi iz sobe. Ne želim više znati za Vas. Bacila mi je sve u lice, što je bilo samo moguće. Kad sam došla u svoju ćeliju, bacila sam se licem na zemlju pred križ gledajući gore u Isusa. Nisam mogla progovoriti ni riječi. Pred drugima prešutjela sam ovaj slučaj kao da se ništa nije dogodilo medu nama."
Pridružen/a: 11. 09. 2007. Postovi: 12940 Lokacija: Zagreb
Postano: 18.3.2019. pon. 12:46 Naslov:
Prije sedam godina izgubio sam u potpunosti smisao svog života.
Toliko, da sam si poželio oduzeti život.
Razmišljajući o tome, naišao sam na Sveto Pismo u svojoj ladici. Odlučio sam ga otvoriti, nadajući se da ću pronaći barem malo nade da nastavim živjeti. I od 1814. stranica, otvorio sam ulomak u kojem Isus susreće Mateja, pogleda ga i kaže mu: „Pođi za mnom.“
- „Ovo nije moguće. Što je to Matej mogao vidjeti u Isusovim očima da ostavi baš sve i pođe za Njim?“ Nisam pronašao nikakav smisao..a beznađe je postajalo još veće.
Bilo je samo pitanje trenutka kada ću skončati svoj život.
Ali nisam uspio.
Jedan „pogled“ nije mi to dopustio.
Tog istog dana ugledao sam jednu djevojku po prvi puta u životu. Susreo sam se tada s pogledom ženske osobe, ali imao sam osjećaj kao da me gleda netko drugi. I nisam si to mogao objasniti.
Kako je samo lijepo bilo upoznati ju.
Na njezin poticaj, naših nekoliko susreta, započeli bi sa svetom misom.
Postala je tračak svjetla u mom životu. Veliki.
Ali iznenada, u jednom trenutku samo je nestala.
Iduće tri godine nisam znao ništa o njoj.
Potpuno izgubljen, jednog dana našao sam se na cesti. Krenuo sam od Zagreba do Međugorja, pješke. Susret s teško bolesnom sestrom u meni je nešto slomio. Svaki korak u tih petnaest dana, bio je jedno „volim te“ koje joj nisam nikada uspio reći. Vukao sam se po cesti, i tamo, usred ničega, upoznao Krista. Prešao sam samo pola puta, ali nisam više mogao stajati na nogama. Bio je to moj kraj.
Tada me On počeo „vući.“ Odlučio me odvesti u drugih 250 kilometara patnje koji su promijenili moj život.
Patnje iz koje sam mogao ugledati svoju sestru, potpuno zdravu. Samo nekoliko dana nakon tog puta.
Ne zbog mene. On je tako želio.
Patnje u kojoj se rodio poziv za odlaskom u siromaštvo.
Patnje koja me vodila do slobode i jednog malog kofera u koji je stalo sve što sam posjedovao u životu. Zajedno s njim vratio sam se svojoj obitelji kako bih tamo proveo još koji mjesec prije nego odem u samostan.
- „Gospodine, ti poznaješ moje srce. Više se ne mogu boriti. Tvoje siromaštvo me pobijedilo. Predajem ti svoj život. Ti jedini znaš što želiš za mene. Želiš li od mene da budem brat, svećenik ili da imam svoju obitelj? Pogledaj me još jednom. Smiluj mi se i pogledaj me u ovih četrdeset dana koji su preda mnom..“
Nedugo zatim, susreo sam svoju sestru koja je plakala jer već sedam godina nije osjetila radost majčinstva. Doktori su rekli da bi trebala prihvatiti da nikada ni neće.
Otišao sam u svoju sobu. Bila je to večer prije Korizme.
Preda mnom je bio moj životni put.
Planina neplodnosti.
I vlastito siromaštvo.
Siromaštvo iz kojeg se nekoliko sekundi prije ponoći rodila odluka o četrdeset dana posta samo o kruhu i vodi. Četrdeset dana u kojima nisam ništa želio moliti za sebe. Nikome se dokazivati. Samo ljubiti iz zahvalnosti jer sam živ i maštati o tome da jednom postanem ujak.
Nisam znao ima li u meni uopće ljubavi, ali iznenada se dogodilo nešto što me je ohrabrilo da u svom srcu pronađem barem mrvicu.
U prvim danima posta saznao sam da sam teško obolio.
Bio sam uplašen, ali sveci o kojima sam čitao tih dana, ohrabrili su me da zaboravljam na sebe.
Nakon pregleda u Zagrebu, sjeo sam u bus. Svi smo morali sjesti po svojim brojevima na karti. Sve je bilo popunjeno. Sve, osim jednog mjesta pored mene. Bio sam zamišljen i odjednom čuo glas: “Mogu li sjesti ovdje?“
Bila je to djevojka koju nisam vidio tri godine. Kupila je kartu koja je bila točno pored mene. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Trenutak u kojem sam susreo onaj isti pogled koji mi je vratio nadu u život. Bilo je tako lijepo vidjeti ju ponovno.
Tog dana počeo sam se moliti sv. Josipu kroz devet dana. Bio sam potpuno zbunjen. „Gospodine, što želiš od mene? Zašto sve ovo? Ti znaš moju želju za samostanom.. Ako doista želiš od mene da osnujem svoju obitelj progovori mi.“ Jedino u što sam tada bio siguran bilo je to da mi se ta djevojka neće javiti više nikada u životu. Ne nakon svega.
Nekoliko dana poslije, dobio sam njezinu poruku. Imala je želju vidjeti me još samo jednom u Zagrebu. Držao sam mobitel u svojoj ruci i nisam znao što da joj odgovorim. Morao sam imati nekakav razlog da dođem tamo.
- „Isuse, pogledaj me još jednom.“
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel.
Bio je to poziv iz Arke. Pitali su me jesam li slobodan doći u Zagreb 19. ožujka? Bilo je potrebno nekoliko sekundi da shvatim čiji je to dan. Istog onog kojem sam se upravo tada molio, sv. Josipa.
Te večeri, prije spavanja, jedna osoba s teškoćama prišla mi je i rekla mi: „Matej, nešto ti želim reći. U Arci nam ne treba još jedan fratar. Fra Darko nam je dovoljan. Nama se ide u svatove. Budi frajer i nađi si neku curu. Taman si i malo smršavio.“
Tada nismo imali dovoljno ležaja za sve. Noć sam proveo na podu.
Na parketu.
Ali bila je to najljepša noć moga života.
Noć u kojoj sam konačno bio siguran gdje me Krist poziva.
Noć u kojoj sam Mu predao svoj cijeli život.
Svoju bolest.
I neplodnost vlastite sestre.
Noć u kojoj sam prestao živjeti ja.
A On započeo živjeti u meni.
Živjeti u kruhu i vodi do preostalih četrdeset dana posta.
Živjeti, umirati i uskrsnuti tri dana nakon njih.
Uskrsnuti u mom neobjašnjivom ozdravljenju.
Uskrsnuti u blizancima moje sestre.
Uskrsnuti u riječima jedne osobe s teškoćama.
Bilo mi je jasno. Fra Darko je bio samo jedan.
A ja? Kako sam samo mogao umisliti da bih mogao postati fratar.
Preostalo mi je samo da onako žgoljav, s devet kila manje,
budem „frajer“ i pozovem svoju buduću suprugu na jednu skromnu večeru.
I da započnemo naš zajednički put do svetosti kao i nekada
- svetom misom. +
Pridružen/a: 11. 09. 2007. Postovi: 12940 Lokacija: Zagreb
Postano: 5.1.2020. ned. 17:21 Naslov:
Pregled mojih 4g hoda sa Gospodinom
2016. Obraćenje - 21.02. susret sa živim Bogom, neizreciva milost, oprost, oslobođenje, prve kušnje i početak škole ljubavi
2017. Prihvaćanje križa - više ne bježim od križa, zaljubio sam se u križ i ne možeš ništa napraviti da te manje volim
2018. Oslobođenje od straha - strah je nepovjerenje u ljubav, želim sve činiti iz ljubavi, ne više iz straha
2019. Oslobođenje od ega - želim služiti s ljubavlju, zahvaljivati Bogu na svemu i na svaki udarac/nepravdu odgovoriti s ljubavlju
2020. Jedva čekam svaki novi dan i priliku da ljubim!
Bog je moja ljubav i ljepota, moja snaga i hrabrost, moj put i cilj!
Kerubini, Maja Blagdan i Ivan Puljić - Ljubit ću te Isuse
Zadnja promjena: ogi; 23.1.2020. čet. 17:44; ukupno mijenjano 2 put/a.
Ne možeš otvarati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš glasovati u anketama.
FAQ
Pretražnik
Članstvo
Korisničke grupe
Registracija
Profil
Privatne poruke
Login
