Mungo grah - zelena soja
Zelna soja potječe sa područja Indije i Burme, a i danas su te zemlje, zajedno s Tajlandom i Indonezijom najveći proizvođači ove mahunarke ( oko 90 % svjetske proizvodnje). Kod nas se naziva zelena soja iako je po svojim osobinama sličnija azuki grahu i drugim vrstama graha nego soji. Postoje još smeđe i crne varijante ove mahunarke.
Po prehrambenoj vrijednosti, zelena soja ima neka vrijedna svojstva.
Zrno zelene soje sadrži oko 24% bjelančevina, koje su lako probavljive i visokovrijedne što ovu namirnicu čini pogodnom u prehrani djece, starijih osoba i invalida. Ovdje moramo napomenuti da zelena soja nije savršeni izvor bjelančevina pa bi ju trebalo kombinirati s drugim namirnicama koje imaju visok postotak aminokiselina koje sadrže sumpor. Takve namirnice su žitarice, riža, sezam.
Bogata je vitaminima A, B1, B2, C i niacinom.
Zelena soja dobro čuva konzistenciju prilikom kuhanja na visokim temperaturama zbog termostabilnog viskoziteta njenog škroba. U kineskoj kuhinji se često koristi škrob zelene soje za izradu posebne prozirne tjestenine.
Zelenu soja se najčešće koristi u zrnu ili polovicama u juhama, pirjanim jelima , rižotima. Može se samljeti u fino brašno od kojeg se prave mnogi deserti, kruhovi, slatkiši i glavna jela. Na tržištu postoje i poluproizvodi kao što je izolirani sojin protein (IMP - Isolated Mung bean Protein) koji se kao kvalitetan izvor bjelančevina stavlja u mnoge prehrambene proizvode. U Azijskim zemljama, a u novije vrijeme i u SAD-u se mnogo koriste klice zelene soje.